Vjetrovito

Odlično mi je kada iz nečijih usta čujem rečenicu koja na sasvim jednostavan način upućuje na nešto što sam otprije znao, ali nikada nisam o tomu razmišljao.

Katkada je zaista teško odvojiti se od posla. Iako bezbolna i sasvim neupečatljiva, ova rečenica – koju sam čuo za vrijeme neobaveznog studentskog ručka u menzi od kolega – rekla mi je sve. Odgovorila mi je na pitanje zašto sam se otuđio od ljudi koji su mi do samo prije tri godine bili najbolji prijatelji. Zašto i kada se nađemo, na kavama nemamo toliki spektar tema o kojima bismo pričali kao što smo nekada imali. Naši životi su postali kao patentni zatvarač neke stare jakne koji se od svoje zahrđalosti više ne da zatvoriti, i svatko je ostao na svojoj strani.

Čitam knjigu Petera Zumthora, svjetski poznatoga arhitekta, i razmišljam o tomu koliko se on uspijeva približiti razmišljanjima običnoga čovjeka. Razmišljam o njegovom umijeću da svoju profesiju prikaže na gotovo priprost način onomu koji o arhitekturi ne zna ništa, upotrebljavajući širok spektar tema prikladnih svima. Opčinjen sam rečenicama koje na toliko profesionalnoj razini upućuju na ono što smo tijekom obrazovanja zaboravili, a znali smo kao djeca. Njegovi eklatantni tekstovi su zapravo skup predavanja kroz nekih šezdesetak godina. Predavanja koja je držao stručnim ljudima. A opet, ne mogu se osloboditi osjećaja da, ukoliko bi ova knjiga došla u ruke nekome tko se arhitekturom i ne bavi, uživao bi u njoj podjednako kao i svjetski stručnjaci u tom području.

"Stvar je u tomu što je Zumthor vrhunski pedagog. Siza, recimo, nije", zaključuje N. u jednom od naših razgovora o toj knjizi. Siza je drugi arhitekt, čiji su tekstovi nerazumljivi, nepovezivi, i ne sadrže niti približno tu stanovitu dozu konciznosti kojom Zumthor povezuje vrhunski obrazovanog stručnjaka i čovjeka koji uživa u (gotovo na podsvjesnoj razini) prihvaćenoj atmosferi prostora.

Jednoga dana, kada ću znati dovoljno o ljudima, volio bih i ja tako jednostavnim rječnikom pričati o onomu čime se bavim, a da ljudi pritom ne zaspu. Volio bih znati povezati toliko svakodnevnih stvari u jedan skup i nazvati ga "arhitekturom". Jer katkad se zaista teško odvojiti od posla.

"Two Chairs", Dave Joseph Gall

Kada sam bio malen, sjećam se, nisam baš znao razlikovati ono što sanjam ili izmislim od stvarnosti. To je ponekad znalo biti veliki problem – starije bih zabrinjavao, a oni mojih godina jednostavno nisu razumjeli što im hoću reći, ne doživjevši isto što i ja. Nažalost, takvih događaja se mogu prisjetiti samo malo, a znam da ih je bilo mnogo, oni su bili svakodnevni. Vjerojatno kako odrastamo ta neka unutarnja svijest odraslog čovjeka prevlada i prestanemo živjeti u svojoj izmišljenoj kapsuli. Taj svijet je polagano počeo nestajati kada sam krenuo u osnovnu školu. Možda čak i ranije. Suočivši se s ljudima, drugom djecom, ponekad i godinama starijom od mene, sjećam se kako sam često bio povrijeđen. Nastupila su nova pravila: ona koja su određivali drugi. Naravno, ne moram niti spominjati koliko su se onda moja pokolebala. Napokon, vi to znate, iskusili ste.

No ono o čemu sam htio pisati jest, s druge strane, mnogo sporiji prijelaz shvaćanja ostalih koji nam se desi evo, nakon te prvotne pomirbe kako postoje i tuđa mišljenja. To je upravo shvaćanje ljudske prirode. Postoji niz jednostavnih (ali mnogobrojnih) zakonitosti, obrazaca po kojima će se ljudi ponašati. Ono što je zastrašujuće jest da odrastao ih čovjek mora znati sve. Inače, ponašat će se kao dijete, što i nije rijedak slučaj u našoj okolini.

Nećemo naići na čovjeka koji u potpunosti racionalno i logički pristupa problemima. Svaki od pojedinaca imat će u sebi nagon da se izbori za svoje mjesto. I većina će ga utrošiti na to. No, gotovo svima će se činiti kako je upravo njihov plan ispravan i pravedan. Malen broj će znati kako ipak nije u pravu, ali karakter im neće dopustiti da se pokolebaju. A najmanji broj, gotovo nitko, će odustati kada to isto uvidi. Stoga je najbolje naći neku sredinu u koju bismo se pri toj misli uklopili: vjerovati u ono što znamo da je ispravno, i znati odustati kad uvidimo kako smo pogriješili.

Evo, zbog ovog drugog, tvrdog karaktera koji ne želi priznati pogrešku ovoga semestra iz jednog od kolegija neću imati ocjenu koju znam da sam i više nego zaslužio. No, dugo sam bio bijesan, kivan na situaciju koja je tako nesretno ispala, da bih na kraju zaključio da će se uvijek sve vratiti meni i da ću ja uvijek znati najbolje procijeniti koliko zaslužujem. Možda je u tomu i bit odraslosti – postati hladan. Ne znam...